ALPSKI BRAK-JAZAVČAR

Alpski brak-jazavčar kratkonogi je lovački pas uzgojen u austrijskim Alpama. Pasmina je poznata još od davnina, a ime je dobila zbog grade tijela, koja je negdje na sredini između goniča (brakirca) i jazavčara. Međutim, većina kinoloških istraživača smatra da alpski brak-jazavčar nije nastao križanjem pasmina, nego daje uzgojen od autohtonih austrijskih goniča. 

Tijelo alpskog brak-jazavčara oblikom i veličinom nalikuje tijelu goniča, a pasminska su osobitost kratke, potpuno ravne i izrazito koščate prednje noge te upadljivo snažan prsni koš. Najčešće je tamnojelenje crvene boje ili crne boje s paležom.

Nakon Drugog svjetskog rata uzgoj brak- jazavčara znatno se povećava, i u Austriji, i okolnim zemljama. Sve više lovaca spoznaje pravu vrijednost te pasmine i odlučuje se za nju. 

Rasprostranjen po srednjoj Europi: Međunarodna kinološka organizacija (FCI) od prvog dana priznaje brakjazavčara kao njemačku pasminu, a u jedinstvenom standardu spominju se razlike u boji i visini između alpsko-rudarsko-brdskog te vestfalskog brak-jazavčara. Tako je vestfalski brak­ jazavčar opisan kao nešto niži, crvene do žute boje s crnim sedlom ili plaštem te bijelim oznakama goniča (lisa, gubica, ovrat nik, prsa, noge i vrh repa). Godine 1975. austrijski je Klub preko nacionalnog kinološkog saveza podnio zahtjev za priznanje pasmine Austriji. Zahtjev je obrazložen time da potječe iz alpskih po druga Austrije te daje sjedište Kluba od osnutka na području Austrije. 

Iste godine Međunarodna kinološka organizacija (FCI) prihvatila je taj zahtjev te "razdijelila" brak-jazavčare na dvije zasebne pasmine. Alpski brak-jazavčar priznat je tako kao austrijska pasmina (FCI standard broj 254), dok je vest- falski brak-jazavčar zadržao Njemačku kao zemlju podrijetla (FCI standard broj 100).

Alpski je brakjazavčar ponajprije gonič, koji neumorno i temeljito traga, a potom goni glasno i smireno. Po boji glasa može se nepogrešivo zaključiti koju divljač trenutno goni. Doduše on goni nešto polakše i kraće od dugonogih goniča, ali zato vrlo uporno i odlučno. Goni zeca, lisicu, čaglja i jazavca, a zbog svoje visine može ulaziti i u veće lisičje ili jazavčeve jame. Premda se to po izgledu ne bi moglo zaključiti, nevjerojatno je spretan i nemilosrdan u borbi s tim grabežljivcima. 

Zbog svoje hrabrosti i oštrine osobito se istaknuo u lovu na divlje svinje. Sporije najprije svrstala alpskog brakjazavčara u VI. skupinu, 1. podskupinu, i to među goniče maloga rasta. Međutim, 1991. godine prebačen je unutar iste skupine u 2. podskupinu krvosljednika, pokraj hanoverskog i bavarskog krvosljednika.

Danas je alpski brak-jazavčar veoma rasprostranjen lovački pas po cijeloj srednjoj Europi, a osobito u Austriji, Njemačkoj, češkoj, Slovačkoj i Sloveniji. Ima ga također u Italiji, Švicarskoj, Norveškoj, Švedskoj, a i u nekim drugim europskim državama.

U nas je brak-jazavčar u početku vrlo teško prodirao, ali zahvaljujući svojim iznimnim radnim sposobnostima sve se više širio i potiskivao dugonoge goniče. Tako je u 1992. godini po broju okoćenih štenaca nadmašio sve pasmine goniča u Hrvatskoj. Deset godina poslije preuzeo je titulu najbrojnije lovačke pasmine, s gotovo tisuću štenaca godišnje koji su upisani u rodovnu knjigu Hrvatskog kinološkog saveza.

Proslavio se zahvaljujući divljim svinjama: Alpski brakjazavčar izniman je lovački pas s odličnim nosom i jako izraženom lovačkom strasti. To je poslušan, pametan i nadasve razuman pas. Veoma je izdržljiv, gonjenje crne divljači daje posebnu draž toj vrsti lova. Naime, divljač se češće zaustavlja, a alpski brakjazavčar ju uporno i glasno napada, čekajući lovčev dolazak. Premda je neustrašiv u "sudaru" s divljom svinjom, ipak je krajnje oprezan i racionalan te stradava puno manje od drugih pasmina kojima se koristi u takvu lovu. Iz svih tih razloga mnogi ga s pravom stavljaju na prvo mjesto među "svinjarima".

Sve više potiskuje dugonoge goniče: Zbog izvrsna njuha alpski brak-jazavčar sve više služi kao krvosljednik. Manji je i okretniji od drugih krvosljednika pa je pogodni ji za rad na dugom povodniku. Za praćenje krvnog traga i oblajavanje mrtve divljači treba ga posebno školovati. Međutim, on vrlo lako uči i za kratko vrijeme razumije mnoge naredbe potrebne u lovu.

Bez poteškoća se može naučiti opozivu za gonjenje, a također se vrlo lako odvikne od gonjenja jelenske, srneće ili muflonske divljači. Upravo je zbog toga osobito cijenjen u nizinskim lovištima naseljenom krupnom divljači, gdje uporaba dugonogih goniča zaista nije moguća. Stoga nije čudno što je u nekim područjima alpski brak- jazavčar potpuno potisnuo naše autohtone i druge dugonoge goniče.

Također se alpski brak-jazavčar može naučiti da donosi odstrijeljenu sitnu pernatu divljač, pa čak i iz duboke vode.

Najbolji smještaj za brakjazavčara svakako je ograđeno dvorište s odgovarajućom kućicom, ali i prostrani je boks veoma prihvatljivo rješenje. U isto je vrijeme i oštar pas čuvar, uvijek budan i oprezan.

Njegova kratka i glatka dlaka veoma je zahvalna za održavanje. Preporučuje se tek povremeno četkanje čvrstom četkom, a kupanje s blagim sredstvima samo ako je to baš nužno. Prehrana vlasnicima nije nikakav problem. Odrastao pas teži između 15 i 18 kilograma. Pasmina gotovo da i nema većih zdravstvenih poteškoća, a životni vijek tra­je oko 12 godina.